Prejeli smo: Tajana Furdek

Po uprizoritvi predstave Zakaj jaz v Karlovcu smo prejeli zapis gledalke Tajane Furdek. Zapis, ki je nastajal v dnevih po uprizoritvi in Tajana nam je dovolila objavo svojega razmišljanja o temi predstave. Hvala!

Zašto ja?

Idem kući s posla. Pljusak. Nemam kišobran. Ma kud baš ja?!

Nosim namirnice iz trgovine. Pukne ručka od vrećice. Raspe se po nogostupu. Zašto baš meni?!

Pripremam nedjeljni ručak. Dolaze njegovi roditelji. Izgorio mi je biskvit za kolač. Stavila sam

ga peći na preveliku temperaturu. Pa zar baš danas?!

Stojim u redu u trgovini. Gužva je. Kasnim na roditeljski sastanak. Pa kako baš ja uvijek stanem

na najsporiju blagajnu?!

Dobro je.

Doći ćeš kući. Presvući se. Ušuškati na kauču, ispod tople dekice i upaliti Netflix.

Smiri se.

Pokupit ćeš namirnice. Sva sreća, ništa se nije razbilo.

Događa se.

Pošalji ga u slastičarnu po kremšnite. Njegova ih mama i onako najviše voli.

Nisi sama.

I drugi ljudi čekaju. Pošalji poruku učiteljici da ćeš kasniti. Nitko ti neće zamjeriti koju minutu.

U kafiću smo. Moje društvo s fakulteta i ja. (Oko mene je sve u magli i gubim vid. Što se

događa? Zašto je sve mutno?) Oprostite, o čemu ste pričali? Malo sam odlutala.

Na poslu sam. Vani je vjetrovito. (Osjećam se kao da će mi lubanja zgnječiti mozak u kašu. Kao

da moje vlastite kosti pritišću moj mozak i žele ga uništiti.) Izvolite, recite kako vam mogu

pomoći?

U parku sam. Vozim dijete u kolicima. Možda uspije zaspati. (NE osjećam desnu nogu. Kao da

na mjestu gdje bi trebala biti moja noga nema ničega. Koliko se jako osloniti na nju? Ne mogu

procijeniti. Posrćem. Kao da sam mamurna.) Prolaznici me čudno gledaju. Trudim se osmjehnuti

im se. Dobro sam, govorim. Samo sam krivo stala.

U butiku sam s najboljom prijateljicom. Ona se udaje. Odabiremo haljinu za kumu: mene.

Pronašle smo baš lijepu, elegantnu, od materijala koji podsjeća na svilu. (Oblačim haljinu i želim

je strgnuti sa sebe. Moje je tijelo prepuno trnaca. Kao da kroz njega prolazi struja. Smeta mi

dodir nježne svilene tkanine na koži. Kao da su me preplavili mravi koji će pojesti moju kožu do

kostiju.) Predivna je, uzet ćemo je. Uklapa se u temu vjenčanja.

Jutro je. Školski izlet. Vodim svoj razred osmaša, ovo nam je zadnje zajedničko putovanje prije

nego se raziđu u srednje škole. Spavala sam deset sati, pripremila ruksak sa sendvičima, obula

udobne cipele. (Osjećam se kao da nisam oka sklopila. Moje je tijelo umorno. Moje su misli

teške. Kao da je na mojim ramenima tisuću kilograma kamenja. Samo bih željela odmoriti.) Eto

me, tu sam! Požurit ću se!

To sam ja. To je moj život. Tu sam, među vama. Nisam sama. Ima nas preko osam tisuća.

Pogledajte nas. Poslušajte naš glas. Naši su dani nevidljiva borba, ali ne predajemo se. Mi živimo

s multiplom sklerozom. Mi možemo sve.

Tajana Furdek